Promišljanje - kakve plodove rađam?
Iz Evanđelja po Mateju; Mt 13,1-23 Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: "Gle, iziđe sijač sijati. I dok je
Promišljanje
Razumijeti poveznicu između Božjih riječi i onoga što se događa oko nas često zna biti jako teško. Bog nam se čini dalek, nedostupan, poput nekoga tko je zaboravio na sve nas. U prvom čitanju, prorok Izaija nas podsjeća da to nije i ne može biti tako. Božje mjerilo vremena i događaja koji se odvijaju različit je od našeg shvaćanja vremena i svega što se događa. Čovjek živi tek trenutak u ovom toku vremena, dok je Bog vječan.
Polazeći od te logike i shvaćanja, Bog koji je stvoritelj, ujedno je i održavatelj cjelokupne stvarnosti. Onaj koji je nešto stvorio, za to se brine jer mu je stalo da njegova kreacija (stvorenje) uspije – što će reći da raste, razvija se i bude sretno. Bog stvara svijet preko svoje riječi. Riječ biva označena kao ona koja posjeduje snagu preoblikovanja stvarnosti. Zato i prorok može reći da se ona ne vraća Bogu bez ploda nego čini što Bog želi i obistinjuje ono zašto ju je poslao. Bog ostaje vjeran i ono što je obećao to će i ispuniti, kao što je sigurno da snijeg i kiša pada s ciljem pripreme zemlje za sijača da rodi.O tom odnosu govori i sv. Pavao u drugom čitanju, kada nas podsjeća da sve kroz što prolazimo nije ništa u usporedbi s vječnom nagradom. Može nam se činiti da susret s današnjicom i onime što ova naša stvarnost nosi izgleda kao jedna velika odsutnost Božja. Pavao nam jasno govori kako je to uklopljeno u naum Božji. Svaka naša bol i radost, tuga i sreća biva utopljena u tok vremena u Božjem srcu. Znademo da se svatko od nas nalazi u Božjem srcu jer da se ne nalazi ne bismo ni postojali. Ovako, usprkos svih teškoća, mi smo podvrgnuti mukama ali s nadom. Apostol nas tako potiče da ne odustanemo od Božjih obećanja olako samo zato što eto sad se nije ostvarilo ono što sam htio ili mislio, što nisam dobio sada posao ili što se nisam ove godine oženio ili udala. Ili što još nisam završio fakultet ili što moram još učiti i k tome se brinuti za svoje bližnje ili ako radim što moram ulagati u vlastitu djecu, a za sebe nemam ništa. Sve to biva uračunato u Božju volju. Tu se postavlja pitanje nade. Nada jest stav našega srca da suočeni s protivštinama svijeta, s nevoljama naše duše, još uvijek ostajemo postojani u shvaćanju da Bog sve čini na dobro. Potrebna je hrabrost da to činimo, stoga ne zaboravimo tu i tamo odlučiti biti hrabri u ovom svijetu tako što ćemo vjerovati Bogu usprkos patnji i teškoća, zato što znamo da Bog na dobro surađuje s onima koji ga ljube.
Evanđeoski odlomak koji smo čuli, jako dobro nam pokazuje veličinu koju Bog daje svakome od nas u susretu sa sobom. Bog je mogao svakome narediti da ga voli, ali tada to ne bi bila ljubav već ropstvo jer bi bila isključena sloboda i radost prihvaćanja drugoga jer bi čovjek bez opcije. Isus nam pokazuje sliku Boga koji računa na slobodu i hrabrost onoga kome se obraća. Kao što je Njegova riječ (Božja) djelotvorna u svijetu te tako svijet biva stvoren, i održava ga na životu, raste i razvija se, tako je i čovjeku pružena mogućnost da se izgrađuje, razvija, i dostigne savršenstvo.Isus je protumačio prispodobu u drugom dijelu evanđeoskog odlomka, stoga bi bilo suvišno da nastojim ja ovdje to dodatno protumačiti.
Želio bih vam, umjesto toga, skrenuti pozornost na veličinu uloge svakog čovjeka kada dođe u susret s Riječi Božjom. Nemojmo si laskati da sve to razumijemo i znamo i primjenjujemo u životu, te da nam ne treba nikada milosti Božje da sve to podržimo i uspijemo proživjeti. Svakome od nas je ponuđena Riječ. Svi smo čuli Riječ. Riječ jest zapravo sam Isus. On je Riječ Božja koja se obistinjuje među nama. Stvar je, da ta Riječ od nas zahtjeva odgovor – odnos. Odnos znači da prihvaćam i nastojim ugraditi ono što slušam i s čime se susrećem u svoj život, u svoj um i u svoje srce. Nije bez razloga jasno istaknuta zapovijed Božja da ga ljubimo čitavim srcem, voljom i umom. To će reći cjelokupnim našim bićem. Stoga, Riječ ima u sebi snagu da nas preobrazi te uistinu postanemo prava i potpuna Slika Božja već na ovome svijetu. To uključuje spremnost na žrtvu, patnju i rad. Moramo svoje srce, volju i um pripremiti za prihvaćanje Riječi, preorati njivu našeg srca, zaliti našu volju ustrajnošću i hrabrosti te otvoriti um za Gospodina.Što bi to konkretno značilo za naš život? Braćo i sestre, postali smo mlitavi u odnosu prema Riječi Božjoj. Ne trudimo se dovoljno, počevši od mene, da uistinu postanemo plodno tlo i da rodimo stostrukim plodom. Kako je do toga došlo?
Čovjek lako upadne u rutinu, navikne se na misu i određene molitve bez da u istima sudjeluje srcem, postupno zanemari svoje bližnje te njegova volja slabi jer se ne želi izložiti da pomogne onome u potrebi i konačno svoj um zatruje različitim mislima, slikama, filmovima i serijama te Bog u svemu tome postane samo jedna točka u danu ili tjednu ili mjesecu ili godini, kada se tek povremeno susretnem s njime.
Filozof Soren Kierkegaard je rekao kako smo upali u postojeće kršćanstvo. To ja pojam koji označava da ja kao propovjednik vam govorim da će sve biti dobro i da se ne brinete previše. Nasuprot toga stoji početna situacija crkve koju je isti filozof označio kao borbeno kršćanstvo. Tu se ističe križ i patnja kao mjerilo spremnosti nasljedovanja Krista. To bi značilo da svoju volju mrtvimo, da pomažemo jedni drugima, da molimo i kada nam se ne da, da svoju volji formiramo kroz svakidašnja djela – na poslu, u obitelji, na plaži. Naš život postaje mjesto plodnog tla. Ako sam samo u Crkvi pobožan, i mislim da sam netko, a čim izađem van ne ponašam se u skladu s onim što sam ispovjedio – kakav sam ja čovjek i vjernik?
Pazite braćo i sestre, Isus je nabrojao više vrsta tla na koje sjeme padne. Samo jedno je rodilo plodom. Kakvim plodom mi rađamo? Dali se svađam, ogovaram, klevećem, psujem, govorim kako ni papa, ni svećenici, ni pobožni ljudi ništa ne znaju i ne rade, dali kradem, držim se oholo, bahato, umišljeno, ponižavam li druge? Sve to nije plod Božje riječi, već đavla.
Promislimo, ne samo kakav plod donosimo, nego kakav ću plod donijet pred dragog Boga kada umrem. Naše vrijeme na zemlji je ograničeno. Nemojmo tratiti vrijeme i misliti da samo tu vječno. Naša je domovina u nebu i skupljajmo plodove za to. Budimo hrabri i borimo se da Riječ Božja u našem srcu, volji i umu pronađe mjesto za rast i razvoj.Pri tome nam može i treba pomoći nedjeljni susret na euharistiji, češća ispovijed, molitva sv. Krunice i čitanje sv. Pisma, ali nadasve, susret s drugim čovjekom gdje ćemo nastojati u ljubavi prihvatiti i pomoći mu jer znamo da i on mora svoj plod donijeti pred Gospodina.
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti