Nedjeljno promišljanje - Blagdan prikazanja Gospodinova
Prigrli život, prigrli Isusa!
Iz Evanđelja po Luki; Lk 2,22-40
Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! - i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. O
bjavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: "Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga."
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!" A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu."
Promišljanje
Prošlo je 40 dana od kada smo proslavili rođenje našeg spasitelja Isusa Krista, te stoga danas slavimo blagdan prikazanja Gospodinova - Svijećnicu.
Prema Izraelskom zakonu, prvorođenac koji je rođen treba biti prikazan Bogu i za njega se treba prinijeti žrtva. Josip i Marija su, poslušni Mojsijevom Zakonu, to učinili. I tu su se susreli sa Šimunom i Anom.
Na istoku se ovaj blagdan naziva susret. Susret između otkupitelja, onoga tko je vratio izvorno stanje čovjeku i onih koji su bili vjerni te iščekivali ispunjenje proroštva. Starac Šimun prima u ruke Otkupitelja te govori kako sada konačno može u miru usnuti, da otpušta Gospodin svoga slugu jer je vidio spasenje Božje. To spasenje se očituje u djelu koje je Isus ostvario kroz svoj život. Brutalna i teška istina biva otkrivena u riječima da će mač probosti dušu Marije, jer je Isus postavljen na propast i uzdignuće mnogima i kao znak osporavan.
Promatrajući tekst, u većini slučajeva dio rečenice „tebi samoj mač će probosti dušu“ primjenjuju se Djevicu Mariju i na muke kroz koje je ona prolazila zbog patnji svoga sina. Međutim, možemo to tumačiti i na jedan drugi način. Ako simbol majke primijenimo na čitav Izraelski narod, a potom i na sve nas koji baštinimo tu istu vjeru, vjeru u Isusa. Mariji nije bilo samo teško u trenucima kada je Isus umirao na križu, te kada ga je držala na rukama.
Čitav Isusov život je znak osporavan. Osporavan je od samog rođenja – nije bilo za njega mjesta u svratištu, Herod ga je htio ubiti, morali su bježati u Egipat. Poznato nam je kasnije da je i kroz čitav Isusov život uvijek bilo više onih koji su sumnjali u njega i njegov navještaj Kraljevstva Božjeg. I danas, onaj tko je vjernik, suočava se s progonstvom, izolacijom, podsmjehivanjem. Zaboravimo se prekrižiti kada idemo pored Crkve, a možda smo i zapostavili to da svoju djecu i unuke učimo kako se valja prije i poslije jela prekrižiti. Kao da se sramimo svojeg Boga.
Isusovo poslanje je upravo to. Govor o čišćenju koji smo čuli u prvom čitanju, kod proroka Miheja tiče se promjene naših međusobnih odnosa, trenutka kad će u našim srcima biti upisan Zakon Božji. Kada će vjera oblikovati našu stvarnost. To ne ide bez teškoća i patnje. Patnja oblikuje karakter, oblikuje čovjeka. Zaboravili smo na to. Nekako smo se opustili, omekšali, uživjeli se u to da nam je dobro. Preispitajmo sami sebe, dali uistinu vjerujemo i živimo po vjeri ili samo glumimo da smo vjernici. Lako je glumiti i pretvarati se, ići za nečim jer očekujem da mi se ostvare neke moje vizije i snovi, moja nadanja i moja volja. Vjera to nije. Vjera je nešto više. I puno jasnije nam dolazi do izražaja baš u današnjem evanđelju.
Starac Šimun svojim rukama prihvaća Isusa. Prima ga u naručje. Postaje povezan s njim. Susreo se s Njime i to je učinilo promjenu u njegovom životu. Takva treba biti naša vjera – moram zagrliti Isusa u svojem životu, u svojim patnjama, teškoćama, radostima i žalostima, sreći i tuzi. Tu pronaći svog Gospodina i zagrliti ga. U tome da sam ne zaposlen, da ne djeca ne slušaju, da imam tešku bolest – u tome pronaći Isusa i prihvatiti to stanje. Ne u smislu da sad odustanem od života, baš suprotno. Prigrliti život u svemu tome.
To je taj mač – izbor je na nama – da li ćemo prihvatiti Isusa cijelim srcem ili nećemo. Nema djelomičnosti. Tko prihvati Isusa poput starca Šimuna, tko tako svoju vjeru oblikuje, da njegovo srce i nutrina postaje mjestu susreta s Bogom, taj će pronalaziti u ovim našim okolnostima mjesto da svjedoči za Boga, da pokaže kako živimo iz vjere. Moramo biti svjesni da nema bez muke i truda našeg spasenja.
Bog nas voli i uz nas je, ali nas nitko ne može natjerati da ga u potpunosti prihvatimo. Učimo se strpljivosti od proročice Ane. Ona je molila i postila i nije gubila vjeru u Boga. I ugledavši Isusa prepoznala je u njemu Otkupljenje Izraelovo. Možda je i u našem životu Isus prošao i pokazao nam Otkupljenje. Shvati, sestro i brate, da bez križa kojeg promatramo pored oltara, svijesti da se treba boriti za otkupljenje, nećemo biti uistinu pravi iskreni vjernici.
Boriti se protiv čega? Protiv oholosti, omalovažavanja, sebičnosti, ogovaranja, laganja. Potrebno je da izgradimo svoj karakter, da oblikujemo svoju nutrinu kroz molitvu, kroz dobra djela. Svijećnica nas poziva da trebamo susreti Isusa Krista jedni u drugima. Svijeće koje smo blagoslovili te koje smo nosili u procesiji pokazuju nam nadu da je Bog s nama. I taj isti Bog, poslao nam je Isusa Krista da nam pokaže put u vječnost. Poslanica Hebreja podučava kako je Isus porazio đavla, i to zato što je bio poslušan Ocu, te bio je kušan, u ovom tijelu kakvo je naše, kao jedan od nas da nam pomogne nadvladati sve protivštine u životu.
On je bio iskušavan da pomogne nama iskušavanima. I mi budimo svjesni da naše patnje i problemi odgajaju nas da postanemo uistinu poput Krista svećenici Božji. Svi smo pozvani da prinosimo žrtvu Bogu. Vi u svojem svakodnevnom životu kao vjerni narod Božji, ja kao njegov predstavnik za oltarom. Ali svi smo jednaki u tome da nas Bog zove k sebi i da trebamo se boriti protiv zla i to tako da činimo dobro.
Isus sam nas opominje na jednom mjestu da se ne damo svladati zlom već da dobrim svladavamo zlo. To činimo kako bismo uistinu bili otkupljeni te jednog dana postanemo dionici vječne slave Božje.
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti