Promišljanje - Opomena

Iz Evanđelja po Mateju; Mt 18, 15-20 U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili tro

Promišljanje

U susretu sa životom i svom njegovom ljepotom i težinom, primjećuje se da se danas ljudi sve više nekako bave čisto jednim „romantičnim“ pogledom prema vjeri, ljubavi, tuzi, žrtvi. Odabire se jedan smjer života i postojanja koji nastoji pronaći jednostavan put uživanja bez puno muke i teškoća. To je svijet hedonizma, glamura, okruživanja prijateljima koji mi povlađuju, koji mi ne govore što i kako trebam činiti da bih bio bolji već me samo podržavaju u nekim jednostavnim i ne-složenim kombinacijama mojega života. Jednom riječju – plitki život.

Zašto plitki? Da bi se takav odnos među ljudima održavao potrebno je da nema nikada međusobnih konflikata, a najbolji put prema tome jest da se priča o nekome ili nečem drugom.Tako se onda jednostavno prelazi preko onoga što ja činim krivo ili moj prijatelj već se govori o tome kako netko drugi čini nešto krivo, loše, negativno ili kako nekom drugom ide bolje kako je ljepši, bogatiji i sretniji. Pri tome uludo se troši vrijeme na kavama, u druženjima, cigarete, itd. Sve to vodi jednom plitkom, jeftinom oblikovanju ljudskog karaktera i srca.

Mi, braća i sestre Isusa Krista, nismo pozvani na to. Pozvani smo na nešto više, pozvani smo suobličiti se Njemu. Današnja čitanja nam upravo osvjetljavaju taj put i poziv.Prorok Ezekijel donosi jednu temeljnu odrednicu ljudskog postojanja koja proizlazi iz same naše naravi. Naime, Gospodin kada nas je stvorio podario je svakome vlastiti i osoban um, srce i volju. To su tri obilježja koja označavaju naš život, kako unutarnju (moja svijest i psiha) tako i vanjski (usmjerenost na bližnje, posao, hobiji, poziv itd.). Gospodin jasno govori proroku, koji je inače imao tendenciju da bude grub i da se ne bavi previše drugima (osim u mjeri u kojoj je trebalo), posvješćuje mu njegovu ulogu u ispravljanju i vođenju drugih. Prorok je dužan opomenuti ako netko čini zlo i grijeh, ako se taj obrati tada će biti spašen, ako se ne obrati – propast će. Ako prorok prešuti jer mu se netko ne sviđa ili misli kako netko ne zaslužuje spasenje i život – prorok će propasti. Govor je to o prisutnosti slobodne volje u svakom čovjeku te odgovornosti koja proizlazi iz te iste slobodne volje. To je sva težina zahtjevnosti Božjeg poziva koji nam se pobliže označuje u evanđelju. 

Da naša vjera ne bi ostala u nekom hipotetskom razmišljanju, Isus odgovara na jasan način na Petrovo pitanje koliko puta oprostiti bližnjemu i kako bi zajednica trebala postupati s onime tko čini krivo. Ne znači da baš me briga ako netko čini zlo s jedne strane ili da ga ja moram spasiti sad s druge. Dužan sam, zbog mojeg odnosa prema Gospodinu ukazati bratu/sestri da čini krivo, ako me ne posluša, pozvat ću svjedoke, ako ni njih ne posluša bit će isključen iz zajedništva (ekskomuniciran) što znači da se sam isključio jer ne želi uzeti udjela sa zajednicom. Teško je to. Biti strpljiv s grešnikom!

Mi bismo rado sve to brzo i efikasno riješiti – cap cap, par poteza i sve je super! Život nije takav! Ta ni naš Gospodin nije takav! On čini nešto potpuno drugačije!! Sjetimo se početka našeg promišljanja – opomena ima svrhu da se popravim jer ljubim drugoga, ne da ga uništim. Otkuda sad to? Bog je ljubio nas prije nego smo mi ljubili njega. Zato Gospodin i šalje proroka Ezekiela da nam posvijesti kako svatko od nas nosi teret odgovornosti za vlastiti život. Opominjem brata/sestru jer znam da sam Bog promatra nas ne iz onoga što mi sami jesmo – grešni, jadni, nikakvi, već kakvi možemo postati – biti dionici vječne slave Gospodnje. Temelj čitav sklopa ovog razmišljanja proizlazi iz ljubav. Isus je bio strpljiv sa svim ljudima koji su mu dolazili – dali farizeji, kraljevi, prinčevi, prostitutke, carinici, trgovci, zlatari – sve vrste ljudi, prema svima je bio jednak. Nije se dao maltretirati u smislu da ih nije nikada odbacio već je prema svima bio jednako raspoložen – Bog te voli i želi da i ti ljubiš kako i on ljubi, a Bog ljubi tako da sve podnosi s nadom da se čovjek (koji je grešan, grešnik) obrati i postane bolji.

Takav stav znači da ako želim biti sličan Isusu i ja moram biti strpljiv sa svojom braćom i sestrama – trebam ih opomenuti, upozoriti i ukoriti ali biti tu za njih prije svega svojim primjerom i molitvom. Ne odustati od njih, jer naočigled oni ne vrijede.U Božjim očima svaki je život, svaki čovjek dragocjen!!! To je temeljno polazište naših međusobnih odnosa – ukazivati na ono što je krivo polazeći od ljubavi. Ta ljubav svoj korijen pronalazi u susretu s Isusom. Isus je upravo kada su mu dolazili ljudi s problemima išao u molitvu, u razgovor s Ocem. Nije samo rekao – ja ti ne mogu pomoći, ti ništa ne vrijediš, ništa od tebe, nitko ti ne može izliječiti bolest, nema smisla.Ima smisla! Smisla uvijek ima! I na križu je postojao smisao!! Taj smisao se otkriva u ljubavi koja je djelotvorna.

Djelotvorna ljubav proizlazi kada se susretnem s Isusom gdje su dvojica ili trojica u njegovo ime sabrana. To znači da kada pozdravim prodavačicu u pekari s osmjehom i pitam ju kako je jer joj želim dobro, kada otvorim vrata poštaru da ne mora on uvijek otvarati vrata u poštu, kad nazovem prijatelja s kojim se nisam čuo jer nas je život razdvojio ne zato što mi treba nego jer želim mu biti prijatelj. Na koncu, ako želimo imati dublje odnose, ne biti samo na površini, ako želimo nasljedovati Isusa te se suobličiti njemu tada moramo opominjati jedni druge, moliti jedni za druge ali i biti svjesni da sam ja odgovoran za svoj život. Što činim s tom odgovornošću? Kako molim, zašto se uopće susrećem s ljudima na misi? Oko koga se okupljam na misi? Radi kapelana, župnika, zbora, ljepote katedrale ili radi Gospodina?

Od kvalitete našeg susreta s Gospodinom proizaći će i snaga i volja da jedni druge podnosimo i opominjemo u svjetlu Božje ljubavi. To je zahtjevni zadatak, stalno traži da bdijemo nad sobom, da se kontroliramo, da ne odustajemo od bližnjega. No, to je put našeg posvećenja, svakoga od nas – u svakodnevnom životu kroz naše međusobne susrete svjedočiti o mojem osobnom susretu s Isusom. Tu težinu imanja takvih međusobnih odnosa, koji zahtjeva uvijek novo opraštanje, strpljivost i otvorenost srca jest najsigurniji put suobličenja Gospodinu, uz molitvu i sakramente. Kada nam sve to bude teško i bolno, nemojmo misliti da je sada kraj i da se ništa ne može učiniti, Bog nam pruža utjehu i vraća nam obilato za sve što činimo iz ljubavi prema Njemu.

Neka nam u tome budu pomoć i sljedeće riječi sv. Edith Stein: „Ne umišljajte sebi da je bol neizmjerna, a radost neznatna. Nebo ništa ne uzima, a da bezgranično ne vrati.“ Činimo tako. Amen.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti