Nedjeljno promišljanje - Ljubav je jezgra poniznosti
O poniznosti kao temeljnom stavu naše nutrine
Iz Evanđelja po Luki; Lk 14, 1.7-14
Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«
Promišljanje
U našoj ljudskoj naravi nalazi se određena sklonost tome da budemo viđeni, da nas netko hvali, da se čuje za nas. To nekako ispunja određenim osjećajem ponosa, sreće, zadovoljstva, jer eto, ja sam netko i nešto. Možda najbolji prikaz takve stvarnosti proizlazi iz današnjeg ponašanja ljudi na socijalnim mrežama gdje svatko nekako nastoji privući pažnju na sebe, pa se događa da ta stvarnost postane više fiktivna i daleko od onoga kakav je tko uistinu u životu. Objavljuju se slike i komentari koji bacaju sliku idiličnog, skoro savršenog života dok uistinu život biva daleko od takve lažne slike. Današnje evanđelje podsjeća nas na korijen stvari i temeljni stav koji trebamo imati unutar sebe kako bismo bili uistinu ljudi koji kroče na putu prema Gospodinu i kako bismo primili Njegov blagoslov.
U prvom čitanju slušamo autora Siraha kako pruža savjete svojemu sinu. Cijela ta biblijska knjiga jest u biti odgoj i upute kako se ponašati u životu, kako skladno živjeti u odnosu prema Bogu i ljudima. Autor ističe kako se treba što si veći, više poniziti i tako će se zadobiti milost Gospodnja. To ne znači da poniznost jest ponižavanje ili da se treba nekako dodatno opteretiti da se kao postane ponizan, forsirati neku usiljenu, „lažnu“ poniznost. Poniznost o kojoj govori Sirah tiče se odnosa prema životu. On proizlazi iz svijesti da sve što čovjek posjeduje, u konačnici, sve što jest duguje Gospodinu. Tu se nalazi poniznost, koja prelazi u zahvalnost Gospodinu. Iz te zahvalnosti pak, izvire milost koja se prelijeva na život ponizne i duhovne osobe.Poniznost nam pobliže objašnjava i tumači Isus u današnjem Evanđelju. Sam tekst podijeljen je na dva dijela, prvi u kojemu se pružaju upute kako se ispravno ponašati na gozbi te drugi u kojemu dolazi do uputa koga i zašto pozvati na gozbu. Isus biva pozvan na gozbu kod jednog farizejskog uglednika, te vidjevši kako se ljudi ponašaju, govori kako nije dobro uzimati prva mjesta jer možda će doći netko dostojni pa će te maknuti. Treba uzeti zadnje mjesto, pa će te domaćin pomaknuti naviše – tada će ti to biti na čast. Domaćinu pak Isus upućuje riječ da neka ne zove one koji mu mogu uzvratiti već one koji ne mogu – siromahe, sakate, hrome, slijepe. Tako će zaslužiti nagradu o uskrsnuću. Zapravo se radi o dvije razine shvaćanja ovog teksta. Prva razina jest doslovna, da Isus daje praktične upute kako se ponašati u određenim društvenim prilikama te kako širiti solidarnost među braćom ljudima. Druga razina jest duhovna, koja smjera pokazati pretpostavke za primanje radosne vijesti te u konačnici, sudjelovanja u Kraljevstvu Nebeskom. Upravo ta duhovna jest ono na što Isus smjera. To je odgoj za Kraljevstvo Božje.
Poniznost jest prema tome, temeljni stav naše nutrine u odnosu prema sveukupnosti života svakoga od nas. Vjerom smo prihvatili Božju riječ, a poniznost postaje uozbiljenje, forma te vjere. Nešto opipljivo, dohvatljivo, rekli bismo inteligibilno. To je odluka našeg srca da ćemo uistinu prilaziti svakoj stvari koju činimo sa sviješću da smo djeca Božja.
A dijete Božje se ponaša kako Bog želi. Ne zato što mu je zapovjeđeno, već jer ljubi. Tako ljubav postaje jezgra poniznosti. K
što je Isus ponizio sam sebe, postao čovjekom, on, Sin Božji, živio ljudskim životom, bio mučen, umro na križu te uskrsnuo, tako smo i mi pozvani biti ponizni u našem životu. Što bi to značilo? To znači da svoj život vrednujemo iz odnosa prema Bogu, a ne iz onoga što ili dolazi od ljudi, ili izvire iz naših želja. Ne hvala ljudska, ne ljudski novac i čast, već Božja blizina. To postaje kriterij sudjelovanja u Kraljevstvu Nebeskom. Gozba o kojoj se govori u prispodobi odnosi se na gozbu u Kraljevstvu Božjem na koju su pozvani prije svega oni pozni koje je život naučio da sve ovisi o Gospodinu. Zato se spominju siromašni, sakati, hromi, slijepi. Ne spominju se zato što su oni doživjeli nepravdu i bolest u životu, već se spominju u kontekstu da ih je ta bolest dovela, odgojila, da životu prilazi polazeći od stava poniznosti. Potrebno je svaki dan ulagati u taj stav. To se zove obraćenja. Svakodnevno njegovati zahvalnost Gospodinu na onome što imam – zdravlje, odjeća, obitelj, prijatelji, posao itd. Potom, činiti dobra djela ne zato da me drugi vide ili da zaslužim nebo ili da ispunim neku normu već zato da razveselim i obradujem Boga. Tu se nalazi ona iskrena i prava poniznost, gdje čovjek želi, ovako jadan i grešan dati nešto svojem Stvoritelju. Život po zapovjedi ljubavi, pristup sakramentima, osobito sakramentu pomirenja jedan je od sigurnih puteva da svoj život oblikujemo prema poniznosti. Kad bi se tome pridružilo i čitanje sv. Pisma ili koja desetica krunice i dobra djela učinjena našim susjedima, bolesnima, siromašnima, pa bilo to i da im kupimo jednu čokoladu, već bismo išli putem poniznosti. To je ono iskreno i duboko nasljedovanje Isusa iz Nazareta.
Na konkretan i jasan način to sažima sv. Ivan od Križa u sljedećoj svojoj izreci: „Uvijek se sjećaj vječnog života, i misli kako će najniži i najsiromašniji, oni koji sami sebe manje cijene, uživati više mjesto u većoj slavi Neba.“
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti