Promišljanje - postati stijena
Iz Evanđelja po Mateju; Mt 16,13-19 Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" Oni rekoše: "Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka." Kaže im
Promišljanje
Slavimo svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla. Životi obojice ovih ljudi ispunjeni su usponima i padovima, s jednim posebnim nazivnikom koji ih obojicu povezuje – a to je ljubav prema Isusu Kristu. Ljubav biva pokretač njihovih života, te su uspjeli učiniti ono nemoguće, svoj život i svoju narav, svoje osobine, pozitivne i negativne, su stavili u službu Naviještanja Evanđelja i prenošenja ljubavi koju imaju prema Isusu drugima. Na poseban način ih povezuje potreba za obraćenjem. Obraćenje znači okrenuti se od sebe prema Isusu.
Sv. Pavao je bio najučeniji farizej onog vremena. Progonio je kršćane jer je smatrao da su prijetnja vjeri u jednoga Boga. Kada se susreo s Isusom – dolazi do promjene njegova života. Osobni susret ga je preobrazio i stavio ga je u potpuno drugu poziciju. Pozicija je to u kojoj od progonitelja postaje nositelj radosne vijesti. I to nositelj koji čitav svoj život stavlja u tu službu. Zato, govor koji smo čuli u današnjem drugom čitanju jest govor osobe koja je svoj život potrošila za Krista. To se zbilo tako da je dobar boj bio i trku završio. Ističe na jasan način da je to mogao samo jer je Gospodin bio uz njega. Nije bio sam. Poruka je to osobe koja je sve što je imala dala za Gospodina – nisam sam, On je sa mnom. Pitanje koje nameće današnje Evanđelje jest tko je Isus za apostole i tko je Isus za mene. Sv. Petar je jasno rekao da je Isus Krist – Sin Boga živoga. Petar zadobiva prvo mjesto među apostolima, ne zato što je bio najbolji i najpametniji, nego jer je bio spreman priznati Isusu prvenstvo. Priznao je da je Isus onaj kojega treba slijediti a ne netko drugi. To nasljedovanje Isusa jest ono što je ključno u svakom našem susretu sa stvarnosti svijeta. Petar je priznao Isusa, ali, znademo, nije uspio ostati mu vjeran do kraja, uvijek spreman da mu služi. Ovaj odlomak, koji današnja liturgija ispušta, govorio o tome kako je Isus rekao da mora ići na križ, biti ismijan od starješina te umrijeti i uskrsnuti. Petar je stao i počeo govoriti kako se to Isusu ne smije dogoditi. Kako ga je prije priznao, tako ga je ovdje i ostavio. Ni koji trenutak nije trajala Petrova vjernost. Priznati Isusa samo ustima, jezikom, ne znači uistinu prionuti uza Isusa.
Isus je odgovorio Petru da neka nosi iza njega i nazvao ga je imenom Sotona. Sotona znači onaj koji dijeli, koji razdvaja, koji nastoji uništiti Božje djelo koje je uspostavio Bog. Razdjeljenje je plod koji Sotona stvara u svijetu.Suprotnost je Isus – on donosi mir, zato u misi i govorimo mir vama, pružite mir jedni drugima – Isusa je taj mir. Mir koji upućuje na sigurnost, stabilnost, sreću radost. Petar je tu odmah naučio kako je teško nasljedovati Isusa, te koliko je potrebno svakodnevno se obraćati, tj. okretati se k Isusu da bismo ga nasljedovali. U prvom čitanju smo čuli što se događa kada se Petar uistinu predao Isus, kada mu je prepustio svoje srce i svoje putove, kada je ne jezikom već svojim djelima svjedočio da je Isus Sin Boga živoga. Završio je u tamnici, gdje je anđeo došao i oslobodio ga. U trenucima pred zatočenje, Petar se nije libio navješćivati Isusa. Nije odustao od toga da svjedoči sve ono što je Isus za njega i za sve nas učinio. To je promjena o kojoj sam govorio. Promjena unutar osobe u kojoj umjesto sumnje i straha nastupa hrabrost i ustrajnost usprkos poteškoća, patnji, muka i jada. Promjena je nastupila kao i kod sv. Pavla, kada je Petar u potpunosti prihvatio da nasljedovanje Isusa znači nositi križ i biti uistinu nasljedovatelj Isusa. To je ono što i svatko od nas treba činiti. Nasljedovanje Isusa događa se u našem svakodnevnom životu isto kao i kod sv. Pavla i kod sv. Petra.
Obojica ovih apostolskih prvaka su svoj život položili za ime Isusa Krista. I to jer su iskusili njegovu ljubav, ali i jer su znali da onaj tko ljubi mora nositi križ u životu. To nošenje križa i teškoća našega života oblikuje nas da postanemo novi ljudi, drugačiji ljudi, ljudi koji znaju tko je Isus za njih.
Isus jest Sin Boga života, on je onaj koji nam je pokazao put u vječni život. Taj put se ostvaruje tako da svoje srce prepustimo Gospodinu, ali i da u našim obiteljima, u našem gradu, na našem radnom mjestu uvijek svjedočimo svojim životom za Krista i to tako da se prema svakome odnosimo kao da je on Isus. To je ono čemu nas uči današnja svetkovina i ono što su činili sv. Petar i Pavao – prema svakom čovjeku odnosili su se kao da je taj čovjek Krist i onako kako bi Krist to činio. Na jedan lijep i stručan način to nam pokazuje veliki psiholog Erich Fromm kada govori o potpunoj promjeni ljudske naravi: „Potpuna humanizacija čovjeka zahtjeva prijelaz od posesivno centriranog čovjeka prema aktivno centriranog čovjeka, od sebičnosti i egoizma prema solidarnosti i altruizmu“.To su činili i Petar i Pavao, to smo i mi pozvani čini. Biti čovjeku čovjek zbog imena Isusa Krista. Nastojmo i mi to činiti kako bismo bili pravi nasljedovatelji Petra i Pavla ta tako još bolje i iz bližega bili učenici Isusa Krista.
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti