Luce i Ivica - Ne odustajte! Bog zna kada je pravo vrijeme za svakoga!

Pišem ovo svjedočanstvo jer sam i sama imala predrasude prema ovom načinu upoznavanja i smatrala sam da je to predviđeno za asocijalne i očajne "luzere" koji nemaju drugog izbora. Što naravno nije istina. Ako ova naša priča potakne samo jednu osobu da se otvori ovom načinu upoznavanja bez straha i uz vjerovanje Božjoj providnosti, pa makar i ništa konkretno na kraju ne dobila od toga, vjerujem da je moj "zadatak" ispunjen.

Ne znam točno kad sam iskreno poželjela udati se, imati muža i vlastitu obitelj, mislim da je to kod mene došlo iza 30-e. Najmlađa sam od četvero djece (uz naglasak da su prvih troje dosta stariji od mene) te sam jednostavno bila "uljuljkana" u sigurnost roditeljske kuće i nisam osjećala potrebu za ozbiljnom vezom ili brakom. Kad sam konačno osjetila taj poziv u svom srcu, najprije sam se prepustila samosažaljevanju i očaju, jer mi je to taj tren bilo najlakše..."nisam dovoljno dobra za nikoga, svi ok momci su se već oženili, ko će sad mijenjati svoje životne navike"...stoga sam prvo počela molili Gospodina da me oslobodi navezanosti na vlastite roditelje.

Kroz par ne baš lijepih događaja to se i dogodilo - nepredviđene situacije, očeva bolest koja mi je posvjestila da neće biti tu uvijek za mene na isti način kao do sad...križ po križ počela sam sazrijevati kao osoba (znam, prilično kasno) i prihvaćati svoj život takav kakav je. Nakon par godina duhovnog i tjelesnog rada na sebi, izmoljenih devetnica i devetnica osjetila sam da sam se počela otvarati ideji braka i otvaranja svoga srca novim ljudima općenito.

Problem je bio što se u ovim godinama pretežno krećeš u istom društvu, kandidata za upoznavanje putem izlazaka je sve manje (jer, realno, i izlazaka je sve manje), ali nekako nisam gubila nadu. Znala sam što želim, tj.kakvog muža želim, te na koje kompromise ne želim pristati- a to su vjera, Crkva, predbračna čistoća i otvorenost životu.

Moram naglasiti da sam osoba koja se bavi raznim hobijima, prilično sam društvena i uključena u razne grupe (unutar Crkve i izvan nje), tako da u tom pogledu prilika za izlaženje nije toliko nedostajalo, ali jednostavno kandidata je bilo malo ili ih uopće nije bilo.

Prije otprilike 2-3 godine nakon dugo vremena svidio mi se jedan mladić, što me jednostavno oduševilo. Bila sam tako sretna! Vidjela sam ga nakon izmoljene velike devetnice Sv.Josipu (naravno, za muža) i bila sam uvjerena da je to to. Par mjeseci sam se ponašala kao zaljubljena tinejđerica, a onda sam konačno smogla hrabrosti da mu na neki način priđem. Zajednička poznanica natuknula mu je da mi se sviđa, ali nažalost nisam dobila željenu reakciju. Naravno da me to dotuklo - ja taman došla na svoje - samouvjerena, uvjerena u Božju providnost- a ono ništa. Sjećam se da je bilo vrijeme oko Nove godine i da sam rekla - "Gospodine, ako je tvoja volja da ja ostanem sama ja to od ovog trenutka prihvaćam. Pokušati ću biti na pomoći drugima koliko god mogu ako ne sagradim vlastitu obitelj. Pomagati ću mojim nećacima, ljudima s puno djece i bilo kojim ljudima u potrebi koje budem susretala, na koji god način mogu. Moj život neće biti promašen.". Ali to nije značilo da sam odustala od vlastite obitelji, samo sam se odlučila ne zamarati toliko time. Boga sam molila da me otvori braku, da otkloni sve moje prepreke i da mi da milost da me moj muž može prepoznati i da me ne pušta. Također sam molila da ja njega mogu prepoznati i da ne kalkuliram i ne analiziram kao inače. I stvarno je tako nekako s Ivicom i bilo - glatko, jednostavno, bez ikakvih nejasnoća. Nevjerojatno i samo Bogu moguće.

Za Katsus sam čula davno, čak sam imala jedan profil ranije koji nisam koristila niti sam se pretjerano snalazila na stranici. Sada (prošle godine) sam ponovo čula o tome od meni bliske osobe - pričala mi je o kolegici s posla koja je u 50-ima našla ljubav svog života, te se uskoro udaje. Budućeg muža upoznala je preko neke katoličke stranice za upoznavanje. "Zašto ti Luce ne bi pokušala?"

Budući da sam u svojim dvadesetima često boravila na stranicama za upoznavanje, te su one pretežno služile za zabavu i zezanje, nisam smatrala da je to nešto što bi mi moglo pomoći u mojoj "ozbiljnoj" namjeri. Ali moram priznati da sam bila na neki način zainteresirana. Pa odlučila sam da ne odustajem, zar ne? Zašto ne probati i to? Uvijek se može odustati. I sad makar mogu reći da sam probala sve.

Dakle, u siječnju 2023.godine napravila sam profil, trudila se ispuniti ga što detaljnije i osobnije, željela sam da uistinu odražava mene i moju osobnost. Šaljiva sam po prirodi pa je i na profilu bilo šaljivih stvari, što se pokazalo kao dobra stvar. Poruke su pristigle od raznih momaka. Stavila sam i fotografiju (nije previše otkrivala al dovoljno da zainteresira potencijalne kandidate za "dejt"). Trudila sam se svima dogovoriti, jer smatram da je to osnova pristojnosti, bez obzira sviđa li ti se netko na prvu ili ne. Nekima bih zahvalila na poruci uz žaljenje što ne mogu prelaziti preko nekih stvari koje su pisale na proflu (rastavljen, odobrava pobačaj, mlađi od mene preko 10 godina...), s ostalima bih nastavila kakvu-takvu konverzaciju da vidim gdje će nas odvesti. Odlučila sam svakome tko se pokaže iti malo "ok" dati šansu, svidio se on meni jako ili ne, ako mu se svidim i u živo, iz više razloga. Prvi razlog je taj što nisam željela povrijediti nečije osjećaje i izazvati osjećaj manje vrijednosti odbijanjem bez razloga. Nije lako pozvati nekoga na kavu uz rizik da ćeš biti odbijen. Stoga ne treba dečkima rušiti samopouzdanje bezveze. Odeš na tu kavu, popričaš, ako ti se svidi dogovoriš se za opet, ako ne pozdraviš se i zaželiš sve najbolje.

I tu dolazim do drugog razloga, a to je "razbijanje" straha od dejtanja. Kao što sam jednom pročitala - "Kava nije brak". Ranije sam se bojala toga imajući vlastita očekivanja i bojeći se tuđih. Intenzivniji odlasci na kavu nekako su rasplinuli te moje zablude i uistinu mi pomogli da se otvorim. Ne mogu reći da su sva iskustva bila dobra - bilo je momaka koji te zavlače mjesecima, koji se ne žele naći nego samo dopisivati, koji neće pošalju ni sliku...pa izgubiš vrijeme pa se pitaš da li je to svega bilo vrijedno...ali sad vidim da je. Da nisam sve to prošla - loše kave, momke koji su naizgled dobri, a u suštini definitivno nisu za mene - ne bi došla do ovoga danas. Nakon par mjeseci bila sam razočarana, sita svega i odlučila odustati zaključivši da je ovo definitivno bila glupa ideja. Napravila sam pauzu tijekom ljeta, članarina mi je bila istekla i ja je nisam mislila obnavljati. U rujnu sam se našla s momkom koji mi je pisao i ranije, al ne baš kontinuirano...imao je moj broj pa sam se odlučila naći s njim. Bila sam spremna dati mu još jednu priliku unatoč tolikim različitostima u razmišljanju (od nekih me stvarno dragi Bog sačuvao jer ponekad mojoj naivnosti nema kraja), no sva sreća on nije dijelio moje mišljenje, tako da je taj prvi "dejt" s njim bio ujedno i posljednji.

Dolazi jesen, vraćam se na Katsus nevoljko...krenem se dopisivati s par momaka, opet sve nešto povuci potegni...i onda se jednog dana početkom listopada javio Ivica.

Za početak, za razliku od svih dosadašnjih, bili smo iz iste županije (do sada sam putovala u razne krajeve zemlje da se nađem s dečkima - mnogima je bio problem doći do grada u kojem živim - i to mi je taj tren trebalo puno toga govoriti, haha). Nadalje, bio je 9 godina stariji od mene što mi je definitivno zvučalo puno (više su mi se javljali mlađi dečki, što me iskreno nije smetalo). Dopisivali smo se par dana, bilo je nenametljiv, ali me nije puštao, taman da se nekako opustim. Nisam bila pretjerano zainteresirana. Sjećam se da sam mu rekla da ne očekuje previše od stranice jer da tu ima svega, haha...dan danas mi se ruga zbog toga. On je tek stigao na Katsus i ja sam bila među prvim curama koja mu je odgovorila. Bio je doduše fokusiran na bliže relacije (za razliku od mene), pa mu je i izbor bio dodatno sužen. Pozvao me na kavu, pristala sam. Prije toga sam prijateljicu za koju sam mislila da bi ga preko posla mogla znati pitala za njega. Rekla je da ga ne zna ali njen momak bi ga mogao znati. Njegov odgovor me nekako "nagovorio" na tu kavu - napisao je u poruci: "odličan tip, dobar čovik". To mi je bilo dovoljno. Znam da sam pretkraj ove svoje faze dejtanja govorila: "Samo da je dobar čovik i da voli ljude". E pa moj Ive to definitivno je.

Našli smo se na piću bez previše dopisivanja i filozofiranja, a u mom slučaju i očekivanja. Nisam bila nešto previše zainteresirana, bio mi je prepristojan i premiran u porukama. Prva večer nam je preletjela u tren. Pričali smo 4 sata bez pauze, na kraju smo išli doma jer smo skužili da je kasno a oboje radimo ujutro...moram priznati da sam kroz iskren razgovor koji sam vodila s njim tokom cijele večeri, u kojem mi je odma rekao neke osobne stvari koje je smatrao da trebam znati u njemu prepoznala nekoga tko će biti divan muž i otac. Samo još nisam znala da li meni ili nekome drugome. Kroz par sljedećih sastanaka već sam bila uvjerena da je on samo moj. Sve je išlo dosta brzo - međusobno upoznavanje s prijateljima (to je prilično važno - vidiš kakvo mu je društvo, a u mom slučaju me zanimalo mišljenje mojih prijateljica koje bi sigurno vidjele prije od mene da nešto s njim nije u redu). Shvatila sam da je to čovjek kojeg želim svugdje sa sobom. Brzo smo upoznali i roditelje, jednostavno se svima svidio. Najteže mi je bilo razgovarati o predbračnoj čistoći budući da je imao veze iza sebe koje to definitivno nisu uključivale i njemu je to bilo nešto totalno neprirodno. Ali evo, i tu je Bog dao snage i meni i njemu, unatoč mojih strahovima on je to bez problema prihvatio i još jednom dokazao koliko mu je stalo od mene, te smo se trudili smo to živjeti do dana našeg vjenčanja.

Zaručili smo se 2 i pol mjeseca nakon, u prosincu 2023.godine, ispred crkve gdje su se i moji i njegovi roditelji vjenčali (slučajnost ili?)...još jedna podudarnost je da nam je rođendan isti dan i to baš na spomendan sveca čije sam svetište posjetila prošlog ljeta u Španjolskoj, moleći za muža, naravno. Takvih "slučajnosti" je kroz našu vezu bilo još dosta.

S obzirom da smo oboje u zrelim godinama nismo željeli otezati s vjenčanjem te odlučili da bi svakako željeli da to bude do ljeta. Kad smo krenuli u planiranje svega, nevjerojatno koliko nam se sve "otvaralo"...iako neki svoje vjenčanje planiraju godinama unaprijed, mi smo svoje uspijeli isplanirati u svega par mjeseci, što god smo željeli smo dobili, bez previše upita i traženja. To nam je bio još jedan znak da je sve Božja volja. Vjenčali smo se 1.svibnja 2024., uz prisutnost velikog broja nama bliskih ljudi. Željelo smo to proslaviti sa svima koje volimo. Sigurnost koju sam taj dan osjećala u srcu ne može se usporediti s ničim. Mislim da nisam nikad u životu u ništa bila sigurnija. Ubrzo nas je Bog blagoslovio i trudnoćom i to u ovim poodmaklim godinama (ja sam prošla 40)...još je rano za ikakav nagovještaj ali nadamo se da će uz Božju pomoć ovaj Njegov poklon stići slijedeće proljeće...majka i otac već jesmo, što god da bude.❤️

Stoga - ne odustajte. Bog zna kad je najbolje vrijeme za svakoga. Dajte sebi šansu, dajte drugima šansu, dajte Bogu šansu. "Sva radost tvoja neka bude Jahve, on će ispuniti želje tvoga srca!" Ps 37,4❤️Lucija

Sve priče sretnih parova