Promišljanje - Božanska logika ljubavi
Iz Evanđelja po Mateju; Mt 10,37-42"Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će
Promišljanje
U susretu s današnjim evanđeljem, malo teže nam se nameće smisao teksta. Kako to da Isus, polazeći od ljubavi koja je naravna, prirodna, prirođena nama, ističe da je ta ljubav manje vrijedna? Ljubav prema ocu i majci, sinu i kćeri treba biti manja nego prema Isusu. Dali je uopće moguće imati jednu takvu razliku u ljubavi? Dali mi možemo „secirati“ ljubav?
Skromno iskustvo me uči da ljubav ne možemo dijeliti. Ili ljubiš ili ne ljubiš. Ne postoji nekakva sredina – danas da, sutra ne. Onoga koga volim njega volim i točka. Ono o čemu se sad ovdje radi, nije sastavljanje neke rang liste ljubavi. Radi se o temeljnoj postavci našeg života. Isus nas ne uči da nekoga moramo više, manje ljubiti ili da sad odvajamo ljude u neke skupine koga više volim a koga manje. Mi smo dužni ljubiti jedni druge. Zašto? Zato što je Gospodin nas prve ljubio, i poslao svoga Sina da se po njemu spasimo. Upravo se ovdje radi o spasenju. U drugom čitanju nas uči sv. Pavao da smo kršteni u smrt i uskrsnuće Isusovo. Mi smo, po krštenju pozvani na hod u novosti života. Novost života očituje se u tome da smo na krštenju obukli samog Krista, u Krista smo se zaodjenuli i postali novi čovjek. Postali smo Kristov čovjek. Postali smo Krist.
Naš život, naši stavovi, naše misli, odluke vode se Isusovim stavom i razmišljanjem, a ne nekom našom ljudskom, materijalnom, bijednom logikom. Logika Isusa iz Nazareta je nešto što svakoga od nas čini boljim čovjekom. Na koji način?
Bog nas toliko ljubi da svakome od nas podaruje slobodu da možemo djelovati slobodno, da možemo stvarati svijet i oblikovati naše života. Uz taj veliki dar ide i velika odgovornost – tko ne može nositi križ nije mene dostojan. Križ nije drvo koje visi u katedrali na zidu. Križ jest sam naš život, moji bližnji, moj život, moj grad, moja domovina. Kako sad to? Pozvani smo oblikovati sve to na sliku Božju. Na koju i kakvu sliku je sad oblikovan moj život, moja obitelj, naš grad, naša domovina? Možda sve to izgleda kao da govorim neke idealističke slike i puste tlapnje. Od čega ljudski duh i život živi ako ne od ideje i želje, ideala koje nastoji realizirati u svojoj okolini?To je patnja, teškoća i problem. Teško je živjeti ispravno kad te svi gaze i nitko ne poštuje tvoju osobu, nitko ne vrednuje ono što živiš i radiš. Muž ne poštuje i ne vrednuje rad vlastite žene oko domaćinstva i odgoja djece, žena ne cijeni trud koji muž ulaže oko stjecanja sredstva da obitelj preživi, djeca misle da od kad mogu malo razmišljati glavom sve je njihovo i nema mjesta za žrtvu, poslodavac cijedi radnika, radnik gleda kako da manje radi….možemo tako ići u nedogled. Nije to poanta.
Poanta se otkriva u onome što Isus danas nama govori. Ne može muž ili žena ili sin ili kćer ili otac ili majka ili bilo tko drugi biti iznad samoga Gospodina. Postoji jedan put kroz novost života i stvaranja novog svijeta, u konačnici Kraljevstva Božjeg – to je Isus Krist. To znači, da kada moj otac ili majka ili sin ili kćer ili netko drugi u društvu radi nešto krivo – ja ću ga opomenuti, reći što je ispravno, što je u skladu s Božjim zakonom i kako bi trebalo živjeti. I to ne zato što sam to čuo od kapelana na misi, već ako to ne činim – nisam dostojan Isusa Krista. Svijet je pun patnje i problema, te ako netko u svemu tome pruži žednome čašu hladne vode – primit će plaću na nebesima. Isus ne postavlja nemoguće kriterije. Gospodin uvijek računa na našu narav, na naša ograničenja, na probleme s kojima se suočavamo i govori nam da se kroz to mi možemo ostvariti i da nas neće ostaviti u tome same. Zato smo u psalmu čuli kako je ljubav Gospodnja velika. Patnja i teškoće s kojima se suočavamo sastavni je dio života, ne jer Bog želi da trpimo već zato da se mi očeličimo, pročistimo i uistinu postanemo dostojni biti Isusovi.
U tome neka nas i sljedeće riječi Helen Keler, američke književnice, koja je bila slijepa i gluhonijema, ali nije odustala, već je stekla obrazovanje i pisala knjige svjetske kategorije, dakle osoba koja ima iskustvo teškoća i patnji u životu: „Borba koja zahtjeva suočavanje sa zlom jest jedno od najvećih blagoslova. Čini nas snažnijim, strpljivijim i korisnim muškarcima i ženama. Pušta nas u dušu stvari i uči nas da je, iako je svijet pun patnje, također je pun i prevladavanja patnje.“
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti