Promišljanje: Sanjari dana

Iz Evanđelja po mateju; Mt 6, 1-6.16-18 U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pr

Promišljanje

Danas slavimo Pepelnicu – čistu srijedu, početak korizme – pripreme za Uskrs. Slušamo nama dobro poznate i bliske tekstove iz Svetog Pisma koji nas upućuju na temeljnu vrijednost molitve i milostinje i posta. Prvo čitanje dolazi nam iz knjige proroka Joela. U tekstu se poziva narod da se obrati i vrati Gospodinu na način razderu srce svoje, a ne haljine. U Izraelu, običaj je bio da se, u trenucima velike boli i žalosti, tuge i jada razdere vlastita haljina (odjeća) koju su ljudi nosili. Tako izvanjski pokazuju svoje stanje nutrine – srca. Toliko sam jadan i tužan da i haljina mi više ništa ne znači, kidam ju jer želim biti drugačiji i jer želim da bol prođe.

Problem se pojavljuje kada taj znak – kidanja haljine, ostane samo na razini vanjskog, vizualnog znaka, kada se pretvaram, kad sam licemjeran, kada ne želim promijeniti svoje srce, već samo želim da me drugi vide kako se kajem. Rekli bismo – želim se prikazati kakvim nisam da bi me gledali nekim boljim očima. To se događa grijeh oholosti, uzdižem sebe iznad onoga što netko drugi jest i mislim da sam bolji. U Božjim očima svi smo jednaki, i svakoga Gospodin ljubi, ali i traži od njega da nosi svoj život u skladu s Njegovim zapovijedima.

Onaj tko traži Gospodina da mu se smiluje, ali traži to iskrena srca prima Božji blagoslov. A plod Božjeg blagoslova jest mir u srcu. Poruka je to proroka Joela koja je bliska svakom od nas.Isus u Evanđelju produbljuje taj govor. Tri su stvari pomoću kojih pokazuje kako se treba odnositi prema Gospodinu: milostinja, molitva i post. Sve tri stvari određuju kakvo je moje srce. Ako činim sve to jedino i isključivo da me netko vidi ili da mi se divi ili da nekako budem poseban u očima drugih – onda sam primio plaću na ovoj zemlji. Neću se susresti s Gospodinom u životu vječnom, neću pronaći Njega u svojem bratu ili sestri na zemlji, neću osjetiti Njegovu prisutnost u čovjeku kojeg sretnem na ulici i pozdravim ga ili popričam s Njim.

Možda se netko pita – pa zašto? Kao da je važno kako nešto činim ili zašto nešto činim, važan je konačan rezultat?I to je problem nas danas. Opravdavamo se, a ne slušamo i ne tražimo Gospodina. Isus lijepo kaže – ne trubi nego daj ako želiš dati, ako ne želiš nemoj ni davati; moli ne da te svi vide, već u skrovitosti svog srca; posti, ali ne da svi vide i da kažu kako je svet taj čovjek. To je put do Gospodina na jedan dublji i iskreniji i zahtjevniji način.

On traži da budem spreman prihvatiti i kritiku i nerazumijevanje okoline u kojoj se nalazim. Traži da postanem spreman prihvatiti da Gospodin sve vodi i da svaka, baš svaka situacija može izaći na dobro jer je Božja volja protkana u svemu.Braćo i sestre, to je ono oko čega moramo ovu korizmu raditi i truditi se. Oko nas je velika tama – tama koja obuhvaća srce svakog od nas, počevši od mene. Tama je to bezobraznosti, ignoriranja i nemara. Kroz ovaj svoj kratak život, primijetio sam, da čovjeka ne boli najviše kada ga netko izda, kada mu netko učini neko zlo, kada ga povrijedi, već kada u potpunosti ga ignorira i ponaša se rezignirano prema njemu. To boli. Tada kao da prestajem postojati – više ja nisam ja i nemam me. Nitko me ne doživljava i nisam više važan, odnosno nisam više vrijedan. A svatko od nas je vrijedan! Nemojmo dati da nas taj zloduh rezignacije obuhvati.

Kakav je to sad zloduh kažete, zar ne pripada to nekom drugom mjestu, recimo, nekom kanalu koji se emitira kasno u večer gdje netko nešto kao tumači kroz karte ili nije li to govor za povijesne knjige o nekakvim zlodusima. Prijatelji – to je baš ono što želim podijeliti s vama, baš tu smo u krivu. Zloduh nas odvlači ne samo od Boga, već od samih nas, od mene samoga, od onoga što jesam i što mogu biti. Pokušava me uništiti, nekako pokazati da mogu biti ja sam sebi dostatan i da ne moram mariti za drugoga ili se truditi da se obratim i vratim Bogu.

Imati duh rezignacije ravno je duhovnom ubojstvu. Tada više nije važno doći u Crvku i kleknuti, prekrižiti se prije jela (svakog jela), moliti krunicu, moliti anđeo Gospodnji, čuti zvuk naše katedrale i reći u svom srcu – fala ti Bože što sam živ. Ništa nije važno. I tada, upravo tada dolazi do situacije da netko drugi mene kontrolira. I onda postajem čovjek koji gubi svoj smisao postojanja. Nestajem polako. Eto, to se dogodi kad se ne obraćam Bogu, nego želim da mi se čovjek divi. Kad gledam čovjeka u svojem ponašanju i djelovanju, a ne kada promatram Boga u svemu što jesam i što mogu biti.Recimo, i ova situacija oko korone i cijelog skupa vezano uz to. Virus, nepoznanica, strah, kupovanje i nošenje maski, odsutnost kontakta, tuga, jad. Kao da više život nije život. I govori o novom normalnom.

Ne postoji novo normalno – postoji normalno ili ne normalno. Ovo nije normalan način života, ali ćemo ga preživjeti. Vratit ćemo se u normalan život. Kako mogu biti siguran u to?Ne ja, braćo i sestre, već vjerujem da dragi Bog zna što radi. Pazite sad ovo – znate li da bez virusa ne bi bilo života na zemlji? Pitate kako sad to? Virusi su omogućili stvaranje placente u životinja i čovjeka. Placenta štiti plod (dijete) da prima hranu i kisik, a kroz nju prolaze štetne tvari (otpadne) i CO2. Zbog umnažanja virusa ta, nazovimo ju „membrana“ ili „štit“ je omogućio da dijete može sigurno rasti i razvijate se unutar majčine utrobe. Vidite li kako je to predivno! Virusi su omogućili da ja budem ovdje danas. Smisao postoji i taj smisao je utkan u Božji plan sa svima nama.

Ne znači da sad treba negirati posljedice bolesti i virusa, smrtnost, već to znači da ne smijemo dopustiti da moja nutrina – srce, duh, duša postane rezignirajuća, da mi nije važno, da nema smisla. To je poruka ovoga što Isus u današnjem evanđeoskom odlomku kaže: Bog me ljubi i ta ljubav me oblikuje, Bog me čuje u skrovitosti. Čuje me! To je istina! Da li sam toga svjestan? Jesam li svjestan da me Bog čuje? Nismo svjesni. Zbog toga nam je potrebno obraćenje i zbog toga je obred pepeljenja prisutan. Da se sjetim da me Bog čuje i da mu se želim vratiti. Završit ću ovo promišljanje s poticajem da se u ovoj korizmi usudimo sanjati da život ima veliku vrijednost i kvalitetu. Kad kažem sanjati, ne mislim na maštu, ne mislim na snove u noći, već mislim na ideal kršćanstva i na činjenicu da sam dijete Božje. Mislim na onaj pokret duše da sam svjestan kako sve što se događa ima smisao u Bogu jer proizlazi od Boga i ide k Bogu.

Na tom tragu, s ciljem promjene srdaca i potaknut svojim životnim iskustvom, jedan čovjek, koji nije bio toliko vjernik, ali je iskusio blizinu Boga u pustinji - T. E. Lawrence, britanski arheolog, diplomat i vojnički časnik, koji je odigrao veliku ulogu u ulozi Arapskog pokreta otpora u I. svj. Ratu, izjavio je sljedeće:Svi ljudi sanjaju: ali ne jednako. Oni koji sanjaju noću u prašnjavim zabitima svojih umova, danju se probude i utvrde da je to bila taština: ali sanjari dana opasni su ljudi, jer svoje snove mogu vidjeti otvorenih očiju kako bi ih omogućili (ostvarili).

To su snovi koje želim da sanjate kroz ovu korizmu – ja mogu otvorenih očiju svoga srca vidjeti da je Bog sa mnom, i da, ako se obratim – imam udjela u njegovu životu i životu novog svijeta. Otvorimo svoje oči – vidimo da postojimo zbog Boga, nemojmo biti rezignirani, oduprimo se silama zla kroz molitvu, kroz susret s bratom čovjekom, i prije svega, budimo spremni riskirati svoj život da postanemo bolji ljudi, i to tako da čitam sv. Pismo, molimo krunicu ili jednostavno da tražim ljubav Božju u svojem životu i da se susretnem s onim što jesam – grešnik kojega Bog ljubi i kojemu je obećan blagoslov – mir i sreća, ako se obratim srcem i trudim se biti čovjek Božji. Činimo tako. Amen.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti