Promišljanje - Mir vama!
Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 20,19-23 I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: "Mir vama!" To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici
Promišljanje
Izvještaj o silasku Duha Svetoga koji smo čuli u prvom čitanju pokazuje nam koliku snagu posjeduje Isusovo obećanje da će poslati Drugog Branitelja. To obećanje nije ostalo samo na lijepim riječima, već biva posvjedočeno samom snagom Duha Svetoga. Ta snaga se očituje prije svega u nestanku straha u srcima učenika. Zatvorili su vrata, ne znaju što učiniti. Isus je uzašao na nebo, a oni kao da su ostali sami. Upravo u tim trenucima, pri samom završetku Pedesetnice, pedeset dana nakon blagdana Pashe, Duh Sveti Silazi i uspostavlja novo doba.
To novo doba, drugo stvaranje, jest početak vremena u kojemu svatko od nas može upoznati u susresti se s Gospodinom. Bog nam nije dalek već blizak. Blagdan Pedesetnice tiče se spomena na primanje Zakona na Sinaju, kada su Izraelci, u strahu i trepetu čekali Mojsija da siđe s gore, dok su munje, oluja, potres tresli čitavu goru Sinaj. Bog je tada pokazao svojemu narodu koliko mu je blizu, kako želi biti s njim, ali mu narod mora pružiti dostojno poštovanje. To poštovanje očitovano je u sklopu Zakona upisanog u kamene ploče.
Na dan Duhova događa se nešto drugo – zakon biva upisan u srca učenika. Zbog toga se susreće slika ognjenih jezika – Bog je dotaknuo srca vatrom ljubavi. Vatrom koja nas poziva na promjenu, vatra koja čisti i utemeljuje svijet novih odnosa. Upravo zato, od straha prelazi se na oduševljenje, radost, hrabrost. Učenici izlaze i propovijedaju. I to ne samo Izraelcima, već svima. To je novo stvaranje – svi su pozvani biti dionici jedne Božje obitelji, novog svijeta.
Apostol Pavao ispravno tumači u drugom čitanju, kako različitost svakoga od nas nije nešto negativno, već proizlazi iz veličine dara Duha Svetoga. Nismo isti i nemamo iste službe, nemamo istu ulogu u Crkvi, u obitelji i društvu, ali to ne znači da je netko više ili manje vrijedan. Kriterij nije koliko talenata imam ili koji posao radim ili koliko me ljudi poštuju i cijene. Kriterij jest to da mogu reći Isus jest Gospodin. To je sažeto vjerovanje. Kada izreknem tu rečenicu, ja zapravo priznajem da je Isus postao čovjekom, živio, umro i uskrsnuo te uzašao na nebo i poslao Duha Svetoga. Istovremeno, to moje vjerovanje obvezuje me da svoj život uskladim s njime. Tako moram ne samo misliti neko i činiti i djelovati. U svojim odlukama moram se voditi tim vjerovanjem a ne smatrati kako ta izjava spada samo na ono vrijeme koje provodim u Crkvi, što će reći samo jedan sat tjedno ili nikako.
Apostol Ivan u današnjem evanđelju govori nam o trenutku Isusovog ukazanja, kada Isus učenicima predaje službu vlasti u njegovoj zajednici. On je otišao, ali doći će Drugi Branitelj koji će voditi sve i upućivati u Istinu. Plod tog susreta jest mir. Izraelski pozdrav šalom označava upravo darivanje mira, blagostanja, sreće drugome. Nije to tek pozdrav, već prijenos srca drugome da mu u životu Gospodin bude naklon, da mu obitelj bude sretna, da ima mnogo djece, da ima posao. Sve to i još mnogo više uključuje riječ mir. Ne samo odsustvo straha, već potpuno pouzdanje da će Bog ispuniti ono što je obećao. Što je to Bog obećao? Isus je rekao da će biti s nama do svršetka svijeta. To je ono što je Isus obećao. I to je mir koji nam Isus daje, mir u Duhu Svetom. Učenici dobivaju vlast da drže i otpuštaju grijehe. Nisu učenici oni koji to čini, nije sve na njima. Njima je ta vlast povjerena, a pečat tom zadržavanju ili otpuštanju daje sam Duh Sveti. Bog sam oprašta preko svojih učenika, ne oni sami. Ne mogu učenici otpuštati ili zadržavati grijehe bez da su povezani s Duhom Svetim. Duh Sveti jest jamac da ono što se događa u okviru Crkve jest plod zajedništva s Isusom Kristom.
Za učenike tada, a i nas danas ovdje okupljene, Pedesetnica predstavlja veliki izazov. S jedne strane ponuđen nam je odgovor na naše tjeskobe – vjera u Isusa Krista, te ravnanje po Duhu Svetom, s druge strane jest posljedica koje taj odgovor nosi. Duh Sveti jest vatra, vatra koja može u nama probuditi ljubav i ukloniti strah, ali koja može i učiniti da postanemo mlaki i da se zatvorimo pred milošću Božjom. To znači prihvatiti teškoće koje nosi nasljedovanje Krista, i življenje po Duhu Svetom u svakodnevnom životu. Ne ostati vjeran Kristu dok je meni dobro, bez da se trudim mijenjati i nastojati biti svakim danom sve bolji. Duh Sveti se treba njegovati u životu i to kroz molitvu, sakramente, te uistinu življenje po onome što vjerujem. To se najbolje vidi kako su sami učenici radili – od straha, krenuli su naviještati Duha Svetoga, nisu odustali ni kad su ih mučili i odbacivali, mjerilo njihovog života bila je ljubav koju je imao Raspeti i Uskrsnuli Krist za njih. I to su nasljedovali doslovno.
Poruka Duhova jest da u svakoj prilici života, bila ona dobra ili loša, pozitivna ili negativna, bolna ili radosna, potrebno je otkrivati Duha Svetoga i biti svjestan da nas Bog nije ostavio. Kako nas nije ostavio? Tako što je u srce naše upisano, od samog našeg začeća Božje ime i to što smo stvoreni za Njega. Svaki naš bližnji jest zapravo Božja slika. Svi smo mi Božja slika. I Duh Sveti je tu među nama ako ga nastojimo otkriti kroz plodove mir, radost, ustrajnost, uslužnost. Na lijep način to nam poručuje veliki katolički Pisac C. S. Lewis kada kaže: „Ne postoje obični ljudi. Nisi nikad pričao samo sa smrtnikom. Pored tebe se nalazi Presveti Sakrament, svaki tvoj bližnji jest najsvetiji objekt prezentiran tvojim osjećajima! Sve to čini Duh Sveti – on nas povezuje u ljubavi. Nastojmo to otkriti i ravnati svoj život u skladu s vatrom Duha Svetoga! Vjerujmo Isusu i vršimo njegove zapovjedi – ljubimo Boga i bližnjega svoga.
Vlč. Mario Kralj
Sve vijesti