Promišljanje - Donosim rod za novi život

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 15,1-8 Ja sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i

Promišljanje

Govor o ljudskom bIću u današnje vrijeme često obuhvaća različite dimenzije života. Zna se čuti kako je važno raditi na određenim socijalnim vještinama, stručnim kompetencijama, koliko se treba potruditi da iz onoga što naučimo oblikujemo sebe. U svemu tome izostavlja se centralna važnost ljudske osobe – ona je uvijek u nastajanju, u oblikovanju, nikad ne dovršena.

Primjer o tome nalazimo u današnjem prvom čitanja kada vidimo put koji Savao, odnosno Pavao, prolazi kada dolazi u Jeruzalem. On je bio neprijatelj Isusa Krista, ubijao je, palio, uzimao zatočenike među onima koji su išli za Isusom. Sve dok se nije susreo sa samim Gospodinom koji ga je promijenio. Veličina Pavlova nalazi se u tome što je bio otvoren potrazi za istinom te nije smatrao da je dovršen čovjek. Uvijek je smjerao nečem boljem, višem i snažnijim. Svoj život nije smatrao konačnim već je shvaćao važnost prilagodbe i razvoja svoje osobnosti. To je zajedničko svim ljudima – mi težimo razvitku i napretku. Polazište je to koje nam je dragi Gospodin usadio u srce – da postajemo nova stvorenja, Božja djeca. Na nama je hoćemo li ići u tom smjeru ili ne.

Pavao nas uči još jednu važnu istinu – bez susreta i stalnog vraćanja svojeg života prema Isusu Kristu nema napretka, nema razvoja, nema postajanja djecom Božjom. O tome nam i govori današnji evanđeoski odlomak, kada nas Isus jasno upućuje na to da onaj tko ostane u njemu donosi mnogo roda. Govor je to o neizmjernom ljudskom potencijalu koji se skriva ispod ovih tjelesnih čahura koje imamo. Mi smo stvoreni da donosimo rod, da stvaramo, da oblikujemo ovaj naš svijet i u konačnici da oblikujemo naše živote i naše međusobne odnose. To možemo jedino ako smo spremni prihvatiti da u dubini naše duše postoji taj poriv za savršenosti, za razvojem.

Središnja dimenzija toga razvoja jest ljudski duh. Isus svraća pozornost upravo na taj duh. Govoreći o usporedbi sebe s trsom, dok je Otac vinogradar pred nas stavlja istinu života koju znademo prečesto zaboraviti. Podaren mi je život, ali taj dar traži i određen rad, određen plod, određenu žrtvu kako bih postigao vrijednost toga dara. Ostati u Isusu znači okrenuti svoj život prema onim stvarima i vrijednostima koje su dobre. I ne samo dobre, već one koje je sam Isus živio. Što je On to živio? Živio je ljubav prema svima i dobrima i zlima, i prijateljima i neprijateljima. Imao je vremena za svoga Oca, odvajao je vrijeme za molitvu, za post, za žrtvu. Žrtvovao je svoje vrijeme drugima. Nije dopuštao da bijedni ljudski obziri, neka obećanje, prolazna dobra ili neke lažne slike stanu ispred ljubavi koju Otac ima prema svima.

Želimo li to izreći jednostavnim riječima – Isus je bio utjelovljenje ljubavi Očeve. Takav smisao proizlazi nam iz ove evanđeoske usporedbe koju smo danas čuli. Rod se donosi jedino ako se ostane u zajedništvu s Isusom, ako zajedno s njime kročimo ovim svijetom. Nije to negacija zla i patnje, već davanje vrijednosti životu, postati svjestan odgovornosti koju imam za svoj život. Odgovornost je to za taj ljudski duh koji imam u srcu. Duh koji odiše jednom jedinom riječi: Abba! Oče! Tim i takvim duhom odsijevao je naš Gospodin, to je ono što je On živio, i ono za što je On umro.

Isus je u svemu mogao reći da mu ništa ljudsko nije bilo strano, i da ne želi da nitko od nas propadne. Mi možemo propasti jedino ako ne donosimo ploda, odnosno ako ne uzimamo odgovornost za vlastiti život u svoje ruke. To znači da umjesto dobra, umjesto žrtve biram zlo, biram ugodnosti, biram lakoću života. Takvi zaslužuju uistinu da budu spaljeni. I bit će spaljeni. Spaljeni već u ovom životu jer će ostati po strani od svih ostalih. Svi imamo šansu biti dobri ljudi, mijenjati ovaj svijet, biti istinske loze koje donose rod.

Čitajmo malo više evanđelje, nemojmo slušati previše vijesti, nemojmo dopustiti da nam netko diktira kako će se naša nutrina osjećati, nemojmo misliti kako je nevažno što moje srce govori, nemojmo stalno ponavljati kako ništa ne vrijedi. Kakvi su to i čiji plodovi? Umjesto toga, nastojmo malo više moliti, malo više se truditi u međusobnim odnosima da i ja postanem utjelovljenje ljubavi. Mi to možemo – ako ostanemo u zajedništvu s Isusom. Iz tog zajedništva proizlazi snaga za donosimo rod.

Jedan je autor rekao da je ljudsko srce poput mora. Ima svoje oluje, plime i oseke, svoje dubine ali i bisere koji se nalaze duboko u njemu. Za tim dubinama ljudskog duha trebamo ići, tražeći bisere koji se nalaze duboko u našem srcu. To je rod za kojim trebamo čeznuti i oko kojeg treba izložiti život. Trud, napor, svijest da svojim životom činim razliku jer nasljedujem Isusa, tako donosim rod za novi život.

Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti