Promišljanje - Blaženi koji ne vidješe a vjeruju

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 20,19-31 I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: "Mir vama!" To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici v

Promišljanje

Vjerojatno se mnogi od nas pitaju i još k tome, uvjeravaju, kako bi njihov život i vjera bili jači, snažniji, puni snage da su uistinu susreli Isusa poput apostola dok im se ukazivao. Misli se da bi fizički kontakt bio jači i čvršći jamac vjere nego iskustvo susreta Isusa u zajednici, sakramentima i u svojem srcu.

Sv. Terezija Avilska, opisujući put duše prema Bogu, odnosno put kojim čovjek treba proći da bi postao savršen, svojim sestrama govori kako često zna čuti njihove vapaje da šteta što nisu živjele u doba dok je Gospodin kročio zemljom, kako bi onda one bile prve koji bi vjerovale i bile zajedno s njime pa i na križ pribijeni. Terezija im odgovara da je to potpuno krivo, jer vanjski poticaj ne može nikada zamijeniti unutarnji stav srca.

A i da je Gospodin sada ovdje, da nije uzašao na nebo nikad nam ne bi darovao Duha Svetoga, te sakramente i na koncu samoga Sebe u otajstvu Euharistije gdje blagujemo Njegovu krv i tijelo. Terezija završava taj komentar ističući kako nam je sada Isus bliži nego dok je kročio zemljom, naime – sada ga možemo susresti u otajstvu kruha i vina, jer naš život biva oplemenjen vjerom. Današnja nedjelja nam približava upravo taj vid našega života – kako je vjera ona koja oblikuje život i jedino ona biva pokretač našega života. A vjera proizlazi iz susreta s Isusom.

U prvom čitanju čuli smo odlomak iz Djela Apostolskih u kojemu evanđelist Luka ocrtava život prve kršćanske zajednice. On ističe kako su braća bila postojan u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Bili su zajedno, jedan drugome pomagali, ako je kome nešto trebalo to bi mu dali od svojega. Život im je bio obuhvaćen međusobnim kontaktom i blizinom. Ta blizina proizlazi iz one četiri stvari kojima započinje odlomak: postojanost u nauku apostolskom, zajedništvo, lomljenje kruha i molitva. Nastavili su Isusovo djelo spasenja i to kroz oblikovanje vlastitog života. Isus koji je uzašao k Ocu, nije nestao iz njihovih života ako ga fizički nisu vidjeli. Ostavio mi je u zalog vjeru koja se uobličuje u nauku apostolskom, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvi. To će reći da je temelj Crkve upravo to – hijerarhija, zajedništvo i sakramenti. Život svakog pojedinog vjernika u tim stvarima pronalazi prostor za susret s Isusom. Hijerarhija garantira ispravan nauk, u zajednici pojedinac osjeća prisutnost Isusa, kroz sakramente hrani svoju vjeru kako bi mogao živjeti ispunjen život.

Za učenike, prvi susret s Uskrsnućem imao je obilježje iznenađenja i straha. Kako će sve to ispasti? Što trebamo činiti? I u tim trenucima Isus nije ostavio one koje ljubi. Upravo o tome smo danas slušali u evanđelju. Isus se ukazuje učenicima prolazeći kroz zid. Nakon uskrsnuća njegovo tijelo je drugačije. To je isti Isus, ali više nije vezan našim materijalnim zakonitostima. Sada učenici vide Njega kakav jest – Sin Božji. I on im poručuje: Mir vama.

Gdje je Isus, nema mjesta za strah. Potom dahne u njih, rekavši: Primite Duha Svetoga. Obilježje je to novog stvaranja – stvaranje novog svijeta – svijeta u kojem vlada Božje milosrđe i ljubav. Odmah vidimo to na djelu – Isus učenicima daje moć da otpuštaju ili zadržavaju grijehe. Grijeh je bolest duše koja nagriza ljudsku egzistenciju. I baš to Isus je došao izliječiti. I to je veličina Božjeg Milosrđa. Da grijeh bude izbrisan i novi život nastaje. Poslanje je to za koje je Isus bio utjelovljen, živio, umro i uskrsnuo, a sada je predao svojim učenicima utemeljivši sakrament Ispovjedi kako bi svi mogli svoje srce izliječiti od grijeha.

U svemu tome, apostol Toma nije bio prisutan. Druge nije htio slušati kada su mu rekli što se dogodilo. Toma je čvrst u svojem stavu – tek kad vidi biljeg čavala te ako ne stavi prst u mjesto čavala i u bok, neće vjerovati. Nakon osam dana učenici bijahu opet zajedno. I Isus im pristupi. I obrati se Tomi – evo, stavi prst. Toma izgovara – Gospodin moj i Bog moj. Nema zapisano da je stavio prst na mjesto čavala. To nije bilo potrebno. Dovoljno je bilo susresti se s Isusom.

Isus govori – vjeruješ jer si vidio, blaženiji koji ne vidješe a vjeruju. Zašto su oni blaženiji? Zato što je vjera zahtjevna. Vjera, da bi bila prava i iskrena, zahtjeva prihvaćanje srcem u potpunosti – jednom riječju to je ljubav. Ljubav prema Gospodinu mora gorjeti u srcu da bi se vjerovalo. Ostati na fizičkoj razini – vidjeti Isusa ili svjedočiti nekom čudu – ne dovodi do promjene srca. Promjena srca nastaje tek kada ga ispuni ljubav.

Fizička vjera, vjerovati dok nešto fizički vidim ili osjećam čisto emotivno traje koliko i taj fizički kontakt ili ta emocija. Prava vjera, o kojoj Isus govori je drugačija. Ona biva kušana teškoćama i bolima, patnjom, povremenom radošću ali prije svega stalnim pitanjima i sumnjama. U svemu tome, ta vjera ne odustaje jer kako nas uči sv. Petar u poslanici koju smo danas čuli: da se radujemo i ljubimo Isusa premda ga ne vidjesmo, te vjerujemo iako ga ne vidimo, jer po tome postižemo svrhu svoje vjere – spasenje duše.

Što bi to za nas značilo? Da i kada moj vlastiti život nema smisla, kada se sve ruši, ili kao danas, kada ne mogu biti u Crkvi, ne mogu izaći i slobodno hodati ulicom, ne mogu ići slobodno do svojeg radnog mjesta, ne mogu posjetiti svoju rodbinu i prijatelje – da i tada vjerujem, usprkos sveopćem besmislu – da smisao postoji. Poruka je to nedjelje Božjeg Milosrđa – smisao postoji, on je uobličen u Isusu Kristu.

Tko ide za Isusom taj ne umire, već postaje dionik Nebeske Gozbe. To možemo postati jedino ako slijedimo ono čemu nas je Isus naučio a Djela Apostolska posvjedočila: vjerovati nauku apostola (što će reći biskupima i svećenicima u njihovom tumačenje vječnih istina), biti u zajedništvu s braćom i sestrama (živjeti u miru te činiti dobro jedni drugima), sudjelovati na sakramentima pobožno, te prije svega susretati se s Gospodinom u molitvi.

Danas, ne možemo biti zajedno na misi, danas, ne možemo sudjelovati na sakramentima, ali možemo i trebamo vjerovati Papi i biskupima, te nadasve možemo moliti i susresti se s Bogom u našoj nutrini, u našem domu. Danas, više nego ikada prije možemo iskusiti kako nam je Bog blizu. Pitanje je samo, da li ćemo vjerovati ili nećemo da Bog sve vodi i da se mogu susresti s Njime?

Sjetimo se što je Isus govorio kada je ozdravljao bolesne: Vjeruj i po toj ćeš se vjeri spasiti. Budimo zahvalni Bogu što smo živi i zdravi i što još uvijek imamo jedni druge. Neka nas u tome vode i dobro poznate riječi bl. Alojzija Stepinca, danas posebno aktualne: Kada vam sve oduzmu, ostat će vam dvije ruke – sklopite ih na molitvu. Tako neka bude.

Amen. Vlč. Mario Kralj

Sve vijesti